Kada zrak nije siguran:
Sheilina priča o astmi u Kolumbiji

Od Sheile Estrade, 22, Kolumbija

Koliko se sjećam, uvijek sam posjećivala pulmologe i alergologe, tražeći rješenje za stanje koje je izgledalo beskrajno. Kad smo djeca, ne razumijemo mnoge stvari i jednostavno sam živjela zbunjeno, pokušavajući shvatiti šta nije u redu sa mnom. Ne sjećam se svog života bez astme, ali se sjećam te torbe u mojoj sobi pune inhalatora. Sjećam se i posjeta bolnicama jer nisam mogla disati, ne shvatajući šta mi se dešava. Bolnice, doktori i oni testovi gdje sam morala zadržati dah nakon udisanja salbutamola urezani su mi u sjećanje. Nakon izlaska iz bolnica, uvijek sam se pitala: Hoću li biti „normalna djevojčica“? U tom trenutku sve o čemu sam mogla razmišljati bilo je da se sva ostala djeca mogu igrati, trčati i smijati, dok sam ih ja posmatrala izdaleka, jer ako bih trčala, ne bih mogla disati.

Također se sjećam da sam često posjećivala bakinu kuću, mjesto puno ljubavi, ali gdje sam se suočila i s drugim velikim problemom: stalnim paljenjem lišća drveća i plastičnog otpada. U Kolumbiji je, nažalost, vrlo uobičajeno paliti mnogo hektara drveća i njihovog lišća, posebno u ruralnim područjima i malim zajednicama. Ova navika stvara gust dim, pun otrovnih čestica i zagađivača koji su ozbiljno uticali na moja pluća. Dim mi je otežavao disanje i sve me više približavao napadu astme, što je značilo da su moji roditelji morali brzo djelovati kako bi pronašli mokru maramicu da mi pokrije lice i spriječi pogoršanje stanja. Sjećam se tih trenutaka sa strahom i tjeskobom, ali i sa zahvalnošću za brigu moje porodice. Ova stvarnost je doprinijela stalnoj borbi koju sam već imala sa svojim zdravljem i učinila da se osjećam još ranjivijom.

Godinama kasnije preselila sam se u Cartagenu, Kolumbija. Živjela sam u dvije kuće, obje pored autoputa. Moji napadi astme su se pojačavali, ne znajući zašto, i iz dana u dan sam se sve više oslanjala na montelukast, a ako ne bi djelovao, koristila sam inhalator, jer sam već znala šta da uzimam zbog mnogih godina djetinjstva. Konsultovala sam se samo s ljekarima, ali sam se uvijek nadala da će stanje samo od sebe nestati. Danas još uvijek čekam pomoć; ja sam Sheila Vanessa Estrada Mesa i živim s astmom i alergijama otkad znam za sebe. Studiram u industrijskoj zoni u blizini najveće rafinerije u Kolumbiji i blizu vrlo velikih kompanija gdje se, sekundu po sekundu, veliki broj toksičnih spojeva ispušta u atmosferu, pogađajući uglavnom ranjivu populaciju, uključujući astmatičare poput mene.

Zagađenje zraka nije samo oštetilo moja pluća – naučilo me je i koliko je važno zaštititi našu okolinu i boriti se za čistiji i zdraviji zrak. Ne samo za mene, već za sve koji, poput mene, žive s ovom stvarnošću od djetinjstva. Ta torba inhalatora nosila je više od lijekova, u njoj je bila moja priča, moja borba i moja nada u budućnost u kojoj disanje nije privilegija, već pravo.

Sheila Vanessa Estrada Mesa, 22, Kolumbija

Zrak koji udišemo nije siguran